Hrvatska tradicijska glazbala

Gajde su glazbalo koje se sastoji od štavljene kozje mješine te gajdunice, naška, roga, dulca i trubnja (bordun, burdon, prdaljka) koji su izrađeni od drveta. Unutar gajdi, u gajdunici i trubnju nalaze se piskovi s jednostrukim udarnim jezičkom, izrađeni od trstike ili bazge. U svirali (gajdunici) nalaze se dva piska, što je tipično za sva starohrvatska glazbala s mješinom, osim duda koje u svirali imaju čak tri ili četiri piska. U trubnju ili bordunu nalazi se jedan pisak koji daje osnovni, duboki ton gajdi. Drveni dijelovi često su ukrašavani kositrom. Gajde se, u današnje vrijeme, najčešće izrađuju u E tonalitetu (iznimno u D ili F tonalitetu). Tonovi koji mogu biti izvedeni na gajdama E tonaliteta su: duboki ležeći ton E (bordun), osnovni ton E i kvarta H (desna, prateća strana gajdunice), te tonovi E, Fis, Gis, A, H i Cis (lijeva, melodijska strana gajdunice). Gajde sviramo tako da kroz dulac upuhujemo zrak u mješinu koja se drži pod lijevom rukom i pritišće; trubanj se prebaci preko lijevog ramena, a obje se ruke koriste za sviranje na gajdunici (tri prsta lijeve ruke poklapaju gornje tri rupice za prebiranje, a tri prsta desne ruke donje tri rupice za prebiranje na gajdunici). Svirka na gajdama je najčešće razigrana i vesela, a uz gajde se često i pjevalo. Nekada se nisu mogli zamisliti svatovi ili bilo kakvo drugo veselje bez gajdaša.

Četveroglasne dude

Četveroglasne dude u svirali imaju tri piska, a dodamo li tome i pisak u trubnju, na tim dudama mogu istovremeno zazvučati četiri različita tona. Zbog toga ih i nazivamo četveroglasnim dudama, za razliku od gajdi koje su troglasne. Tonovi koji se mogu odsvirati na dudama F tonaliteta su: F, G, A, B, C i D (prvi pisak zvan još petak ili melodijska svirala), osnovni ton F i kvarta C (drugi pisak, tj. desna ili prateća svirala), te oktava F (treći pisak ili palčenjak). Trubanj ili bordun uvijek proizvodi duboki, osnovni ton F. Ono što je posebnost svirke na dudama je ''titranje''. Dudaši su to ''titranje'' postizali tresući rukom pod kojom bi bila mješina, udarajuči ritmično prstima po donjim rupicama svirale ili tako da su se čitavi drmali i poskakivali. Upravo zbog toga je svirka na dudama specifična i neobična - titrava je kao i brežuljkasti krajevi u kojima su dude nekada svirane.

Peteroglasne dude

Podravske dude u svirali imaju čak četiri piska, pa ih, uz dodatak piska u trubnju, nazivamo i peteroglasnim, jer istovremeno može zazvučati čak pet različitih tonova. Prvi pisak (petak ili melodijska svirala) proizvodi tonove G, A, B, C i D, drugi pisak (samac) proizvodi samo osnovni ton F, treći pisak (malčenjak) proizvodi samo kvartu C, a četvrti pisak samo oktavu F. Ono što posebno razlikuje podravske dude od bilogorskih, a i od ostalih glazbala s mješinom, je to da sve rupice za sviranje završavaju ''pod prstima'', što omogućava sviranje svakog pojedinog tona posebno, a također, u toku sviranja, svi tonovi na svirali mogu biti potpuno prekinuti, te opet pušteni u bilo kojem trenutku i u bilo kojoj kombinaciji. Kod gajdi, bilogorskih duda i bilo kojeg drugog glazbala s mješinom to nije moguće, tj. nije moguć prekid svih tonova na svirali tijekom sviranja. Upravo ta različitost omogučava sviraču podravskih duda veliko bogatstvo varijacija i kombinacija tonova tijekom sviranja, te se ponekad čini kao da istovremeno svira više svirača, a ustvari je samo jedan.

Gunge

Hercegovački mih

Hercegovački mih ili diple su najarhaičniji tip miha koji na obje strane svirale ima jednak broj rupica (6-6). Obje rupice u jednom redu poklapaju se istovremeno jednim prstom. Specifičnost svirke na ovom mihu je da se ''pratnja'' melodiji i ritmiziranje svira na gornja dva ili tri reda rupica, a melodija se svira na preostalim redovima rupica ispod. Kod gotovo svih ostalih tipova mihova je obrnuto: melodija se svira na gornjim rupicama, a pratnja na donjim.

Mih s Pelješca

Mih s poluotoka Pelješca je prijelazni oblik s prastarog hercegovačkog miha na noviji srednjedalmatinski mih. To je vidljivo po tome što su u gornja dva reda rupica za prebiranje (dvije rupice na lijevoj strani) zatvorene ili ih uopće nema (6-4). Sličan oblik miha je nekada postojao i u nekim dijelovima Dalmatinske zagore, te Like i Gorskog Kotara, gdje su na lijevoj strani bile zatvorene po tri rupice za prebiranje (6-3).

Dalmatinske diple

Dalmatinske diple su najrašireniji tip dipli ili miha i svojedobno su bile raširene velikim područjem od Like, preko čitave Dalmacije i Dalmatinske zagore, pa sve do otoka Korčule. Karakteristika tih mihova su ukrasi u obliku kljova ili rogova (pravi ili drveni), puhaljka koja je pričvršćena na sredinu mješine, izrezbareni, stilizirani oblik glave na bačvici te izrezbarena "rotačka", kojom se zatvarao zadnji otvor mješine. Ti ukrasi su specifični i za hercegovački mih, te za mih s Pelješca. Dalmatinske diple imaju na desnoj strani šest rupica za prebiranje, a na lijevoj samo dvije (6-2). Zbog velike raširenosti ove vrste mihova, postojale su razne tehnike i načini sviranja i gotovo svaki svirač je imao svoj stil sviranja, te posebne melodije i improvizacije karakteristične samo za njega.

Otočki mih

Mih koji se svira na otocima Rabu, Pagu i nekada na Cresu je vrlo sličan srednjedalmatinskom mihu i ima potpuno isti raspored rupica na svirali (6-2). Jedina razlika je u tome što je otočki mih malo jednostavnijeg izgleda, ima mješinu, jednostavnu puhaljku (najčešće izrađenu samo od trstike) i sviralu.Na Rabu se također može naći i svirala miha s "obrnutim" rasporedom rupica za prebiranje. Uobičajeno je da na desnoj strani svirale bude šest rupica, a na lijevoj dvije, dok neki svirači na Rabu koriste svirale na kojima je šest rupica s lijeve strane, a dvije s desne. To nema baš nikakvu ulogu u kvaliteti sviranja i ovisi o individualnim sklonostima pojedinog svirača. Osim na Rabu, Cresu i Pagu, ovakav mih je nekada sviran i na otoku Krku. Bez obzira na gotovo indentičnu vrstu miha, svaki otok, pa i svaki pojedini svirač je imao svoje melodije i svoje varijante sviranja tog miha. Danas se ni na otoku Cresu više ne svira ova varijanta miha već se svira noviji, istarski mih.

Istarski mih

Istarski mih najnoviji je tip miha. Nema toliko ukrasa kao dalmatinski i hecegovački mih. Sastoji se od kozje mješine, puhaljke ili kanele, kutla (bačvica) i svirale ili prebiraljke. Istarski mih je pretežno plesno glazbalo premda se uz mih može i pjevati, a u posljednje vrijeme se sve češće mih svira i uz ostala istarska tradicijska glazbala kao što su roženice i šurle. Svirala je najčešće malo kraća nego kod ostalih tipova mihova pa daje specifičan zvuk.

Šurle i Piva

Šurle su, uz roženice (sopile) i mih, tipično istarsko glazbalo. Šurle su, ustvari, dvije odvojene svirale izrađene od drveta, na gornjem kraju spojene u "didak", "kutao" ili "bačvicu", kroz koji se upuhuje zrak, a koji ujedno služi i kao zaštita za piskove izrađene od trstike. Svirka na šurlama je dvoglasna (najčešće u tercama), a zbog svoje glasnoće, šurle su prvenstveno upotrebljavane kao plesno glazbalo. Uz šurle se može i pjevati, a interesantne su kombinacije sviranja šurli uz roženice ili mih. Vrlo rijetko se mogu naći šurle pričvršćene na mjeh i svirane kao mišnice. Takvo glazbalo se naziva "piva". 

Sopile

Sopile (ili roženice, kako se slično glazbalo naziva u Istri) su staro tradicijsko glazbalo slično današnjoj oboi, a koje je do danas sačuvano na području Kvarnera, Kastavštine, Vinodola te na otoku Krku. Sopile su preostatak starog europskog "šalmaja", glazbala koje se razvilo negdje krajem srednjeg vijeka, a čije glavne osobine su bile dvostruki udarni jezičak u pisku i čunjasta duplja duž čitavog instrumenta. To primitivno glazbalo nestalo je sasvim iz prakse europske glazbene umjetnosti oko godine 1700. kada ga zamjenjuje, daleko razvijenije glazbalo oboa. Stari "šalmaj" ostao je tek tu i tamo u Europi samo kao pučko glazbalo (npr. u Švicarskim Alpama i u Abruzzima u Italiji gdje se naziva "piffero" ... i naravno, kod nas u Istri i Kvarneru). Karakteristika sopila je dvostruki udarni jezičak, izrađen iz trstike, i konusna, čunjasta svirala, izrađena iz drveta. Dijelovi sopile su: pisak, špulet, prebiralica i krilo. Postoje vela i mala sopila, ili debela i tanka, jer se sopile uvijek sviraju u paru. Sopci sopu najčešće u tri prigode. Prva i najznačajnija njihova uloga bila je da sviraju uz "tanac" nedjeljom ili blagdanom kada bi se mladež skupila na trgu ili pred crkvom nakon večernje sv. mise. Za vrijeme sviranja sopci udaraju nogama dajući time ritam i sebi i plesačima. Ponekad pod noge podmeću i dasku da se bolje čuje. Druga prigoda koja nije mogla proči bez sopaca bili su svatovi, a treča prigoda bilo je sviranje u crkvi. U tu svrhu su sopile posebno ugađane na jednoglasno sviranje. Sopci su svirali za vrijeme čitave službe Božje, a i u procesijama (npr. za Tijelovo). Sopci su uvijek bili cijenjeni i često su dugo bili pamćeni parovi sopaca koji su se istakli svojom virtuoznošću i specifičnošću sviranja. Premda dosta jednostavno, sopile su glazbalo interesantnih mogućnosti te vrlo prodornog zvuka. Sopile su glazbalo koje je i dan danas vrlo "živo" u folkloru Kvarnera i otoka Krka.

Jedinka

Jedinka, žveglica, jednojnica, jednogrla, sopelica, čuruminka, itd. je jednocijevna svirala, izrađena najčešće od bazgovine ili ljeskovine, premda se mogu koristiti i druge vrste drveta, npr. šljiva, javor, kruška, orah, maslina, šimšir ili trešnja. Jedinka najčešće ima šest rupa za prebiranje te pisak, koji se nalazi s vanjske strane, tj. okrenut je prema gore, za razliku od istočnijih varijanti kod kojih je pisak redovito s unutarnje strane, okrenut prema sviraču. Razne varijante svirali jedinki su se nekada davno svirale širom Hrvatske tako da nema kraja u kojem se nisu svirala ova glazbala. Najčešće su se jedinke iz pojedinih krajeva razlikovale po obliku i ukrasima te po nazivu. Npr. jedinke iz Hrvatskog Zagorja su najčešće imale četvrtasti vanjski presjek za razliku od svih ostalih varijanti sličnih svirala iz drugih krajeva koje su redovito okruglog presjeka. Naziv "frula" (koji ionako nije hrvatskog porijekla) se u Hrvatskom Zagorju, a nekada i u cijeloj Hrvatskoj, za ovakve vrste svirala, nikada nije upotrebljavao. Jedinka je solističko glazbalo vrlo nježnog i elegičnog tona. 

Dvojnice

Dvojnice su, ustvari, dvije svirale, dvije jedinke napravljene od jednog komada drveta, tako da se obje mogu svirati istovremeno, zbog čega je svirka na dvojnicama uvijek dvoglasna (najčešće u tercama, premda su moguće i druge kombinacije odnosa među tonovima). Kao i većina tradicijskih glazbala, i dvojnice su ograničene rasponom tonova koje možemo odsvirati. Maksimalno možemo odsvirati do šest tonova pojedine oktave. Ponekad je prepuhivanjem moguće pojedine tonove odsvirati u nekoliko oktava, ali intonacija najčešće nije čista. Interesantan je način sviranja kada se, ovisno o nagibu dvojnica prema usnama svirača, može postići da jedna strana dvojnice svira u normalnoj, a druga u višoj oktavi. Dvojnice su se u raznim varijantama svirale u svim krajevima Hrvatske, te su korišteni razni nazivi za to glazbalo: dvojnice, žveglice, diple, dvogrle, dvojkinje, vidalice, itd. U svim krajevima Hrvatske dvojnice su gotovo redovito imale na desnoj strani četiri do pet rupica za prebiranje, a na lijevoj tri do četiri, dok su slične svirale u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, te u Srbiji imale obrnuti raspored rupica, dakle na lijevoj strani više, a na desnoj manje. Isto tako, ni jedne dvojnice iz Hrvatske nisu imale piskove s donje strane, dakle okrenute prema sviraču, već uvijek prema gore. Na donjim slikama su dvojnice iz raznih krajeva Hrvatske (Dalmacija, Slavonija, Hrvatsko Zagorje, Istra).

Sluškinja

Sluškinja (ili sloškinja) je zanimljivo glazbalo koje je nekada izrađivano u Hrvatskom Zagorju. Sluškinja su također dvojnice, ali s tom razlikom što na lijevoj strani nema ni jedne rupice za prebiranje dok se na desnoj strani nalazi njih šest. Nekada se na sluškinju sviralo kao na jedinku, s time da bi se u toku svirke, u zgodnom trenutku puhnuo i taj "lijevi", osnovni, ton svirale. 

Trojka

Trojka je vrlo interesantno glazbalo koje je nekada izrađivano u Hrvatskom Zagorju, a danas je, na žalost, potpuno zaboravljeno. Nastala je kombinacijom dvojnice i sluškinje. U jednom komadu drveta su provrtana tri provrta, lijevi nema rupica za prebiranje, srednji ima tri (ili četiri), a desni četiri (ili pet). Na slici lijevo je trojka s obrnutim rasporedom, lijevo su tri rupice za prebiranje, u sredini četiri, a desno nema ni jedne. Način sviranja je sličan kao i na sluškinju. Sviraju se dvojnice, a treći ton se povremeno dodaje tijekom svirke. 

Četvorka

Četvorka je također glazbalo iz Hrvatskog zagorja. Napravljena tako da su u jednom komadu drveta provrtana čak četiri provrta, međutim, nemoguće je, i nikada se ne sviraju sve četiri svirale istovremeno. Svirale (tj. piskovi) najčešće čak nisu ni napravljeni na istim stranama, već na suprotnim, dva po dva. Tako na jednoj strani imamo dvojnice, a na drugoj sluškinju. Vrlo rijetki su primjerci na kojima su i sluškinja i dvojnice izrađene na istoj, prednjoj strani (kao na slici). 

Strančica

Strančica ili fajfa je staro tradicijsko glazbalo koje je nekada obilježavalo sjeverozapad Hrvatske (Hrvatsko Zagorje, Podravina i Bilogora). Sam naziv govori o specifičnom načinu sviranja, na stranu, kao flauta. Strančica i jest preteča današnjih flauta. Strančica je izrađivana od drveta, najčešće od bazge. Na sebi, osim glasnice (rupe na koju se puše), ima šest (ili sedam) rupa za prebiranje. Ponekad su strančice ukrašavane kositrom. Premda je flauta savršenija, strančica je puno zanimljivija zbog toplog i nježnog zvuka, koji proizlazi iz živog, toplog drveta, a ne iz hladnog metala. 

Trstenice

Trstenice ili orglice su staro tradicijsko glazbalo tipa panovih svirala. Izrađivane su u Hrvatskom Zagorju i Bilogori, ali više kao dječja i pastirska glazbala. Trstenice su izrađivane od komadića trstike različite dužine, a specifičnost i neobičnost hrvatskih trstenica je u tome što su najduži komadi trstike stavljani u sredinu, a najkraći na oba kraja. Po tome se trstenice razlikuju od ostalih tipova panovih svirala. Jedna od prednosti ovakvog načina izrade je mogućnost sviranja više različitih tonaliteta na jednom glazbalu što je rijetkost u folklornoj tradiciji. Šteta je što ovako interesantno glazbalo nije našlo veće uporište u našem folkloru. 

Gusle

Gusle su kordofono glazbalo kod kojeg se ton dobiva povlačenjem gudala preko nategnute žice. Izrađene su od jednog komada drva, a sastoje se od zvučnog tijela, vrata i glave. Preko zvučnog tijela navučena je životinjska (obično jareća) koža, na sredini koje je probušena rupa radi bolje zvučnosti glazbala, a duž cijelog tijela i vrata napete su jedna ili dvije strune od konjskog repa. Gudalo je napravljeno od tankog i čvrstog komada prirodno zakrivljene grane preko koje je napeta konjska dlaka. Postoje dvije teorije o porijeklu gusala: slavenska i ilirska. Slavenska teorija (kojoj se priklanja i najveći hrvatski muzikolog Franjo Kuhač) smatra da su Južni Slaveni tijekom seobe naroda donijeli gusle sa sobom na Balkan. Međutim, po ilirskoj teoriji gusle su ilirsko glazbalo kojeg Južni Slaveni primaju od Ilira.

Ljerica

Ljerica je trostruno, gudače glazbalo porijeklom iz Grčke odakle se proširilo Jadranom i nekim dijelovima Balkanskog poluotoka. Nekada rašireno duž jadranske obale (sve do otoka Cresa i istarske obale) do danas se u živoj uporabi održalo jedino u Dubrovačkom primorju, Župi dubrovačkoj, Konavlima, poluotoku Pelješcu, otocima Mljetu i Lastovu te hrvatskim krajevima istočne Hercegovine. Trupina i vrat, kruškolika oblika, načinjeni su od jednoga komada javorovine ili orahovine. Šupljinu trupine pokriva tanka daska, glasnjača, a povrh nje su napete tri žice, preko kojih se povlači gudalo (arket). Brojeći sviraču slijeva, žice su ove: kantin - prva žica na kojoj se prebire, sekondo - druga žica najdublje ugodbe i baš - treća žica ugođena za cijeli ton dublje od kantina. To bi u konkretnom slučaju značilo sljedeće: ako je prva žica naštimana na ton G, onda je srednja ton C (donja kvinta u odnosu na prvu žicu), a zadnja ton F (kvarta u odnosu na srednju žicu). Nekada su postojali i drugačiji načini štimanja ljerice, ali to je s vremenom nestalo.

Tambura samica

Pretpostavlja se da su tamburu samicu u hrvatske krajeve s istoka donijeli Turci u doba svojih osvajanja. Međutim, prema nekim istraživačima postoji mogućnost da je neki praoblik tambure postojao na ovim prostorima i prije dolaska turaka. U prilog tome govori i, za sada, neodređeno porijeklo tambure dvožice s otoka Krka i obronaka Učke. Samica je u prošlosti bila prisutna u raznim prigodama: čobani su njome kratili vrijeme dok su čuvali stoku na ispaši, svirala se na čijalu i sijelu, po prelima i komušalištima, uz nju se pjevalo i veselilo prilikom završetka poljskih radova... Najviše se zadržala u predjelima Slavonije, Baranje i Like te je prije razvoja tambure i tamburaške glazbe samica je bila čest pratilac lirske narodne pjesme i plesa.